Ovdje je samo trun od onoga šta su dušmani ućinili u julu 1995.Nemogu a da ne napišem makar dio od onoga što sam doživio zajedno sa svima onim koji su bili u Srebrenici u tom periodu...
...na 15 godisnjicu Genocida koji se desio 11 jula 1995 u Bosni i Hercegovini,Srebrenici sam docekao da ukopam i svoga brata...pronadjeno je samo 5 kosti koje su identifikovane...pristao sam na ukop ubjedjenjem da je vise nemoguce pronaci ista od tjela mog brata...BOLNO JE ...
Pa zar mozes covjece zaboraviti???
BISMILLAHI...
Kao da se sada dešava,bol,tuga,rane su prisutne kao da nije prošlo 14 ljeta od tog nezapamčenog zločina.Nevjerujem da ima i jedna Podrinjska duša da to isto ne osječa.Svi mi Podrinjci se poznajemo po istom,nosimo u sebi istu bol,iste rane,isto gorko sječanje...Dokle če to da traje???Do Kijameta,do Sudnjeg Dana,nadam se.Nadam se jer naželim i neču da zaboravim nevino lice svoga oca,brata,rođaka,prijatelja,poznanika i svih ostalih žrtava GENOCIDA što dogodise na pragu 21 stolječa...
Znam,riječi nemogu opisati tu bol,taj teret,tu tugu koju nosimo u sebi,zato,možda nisam trebao ni pokušavati predstaviti to stanje napačene duše Podrinjske.Evo i ovo dok pišem bol me pritišče jer pisanjem ponovo prolazim kroz sve to,al neču prestati,neču se predati...pisaču dok god budem mogao...zbog nevinih žrtava,zbog onih koji žele čuti istinu.Sve ovo možda i nakaradno izgleda jer nisam umjetnik al istina i bol se mogu prepoznati...
Bojim se zaborava zato i pišem i pisaču...valjda če makar u jednoj duši ovoga svijeta probuditi osječaj poštovanja prema žrtvama,prema preživjelim,osječaj suosječanja i razumjevanja...Bojim se prestati pisati jer ako prestanemo pisati prestače se i pričati a ako se prestane pričati ZABORAVIČE SE a ako se zaboravi ponovo če mo biti žrtva,opet če mo doživjeti isto,GENOCID.Toga se bojim,to me plaši...zato bar vi napačeni,vi koji ste isto ili slično doživjeli pišite i pričajte,NE ZABORAVLJAJTE...
-------------------------------------
NAJTUŽNIJE DIJETE SVIJETA...
Nedostaje mi oče tvoj zagrljaj
još od '95-te
od tad mi je srce tužno
pamtim dobro a bio sam dijete...
Nedostajemi oče tvoj osmijeh
i tvoje nježne rijeći
prebolit te nemogu nikada
nenadam se nikakvoj sreći...
Ja sam najtužnije dijete oče
na ovoj planeti
radost, sreča, život
sve si mi bio ti...
-----------------------------------------
ZLOČIN KRVNIKA...
Gorkog jula '95-te
još uvjek sam bio samo dijete
mojih nekoliko ljeta
nisam vjerovao da nekome smeta...
Pravilo za dušmana ne vrijedi
bolno je šta u ofanzivi slijedi
negledaše staro ili mlado
sve pobiše i to vrlo rado...
Čovjek nije mogo zamisliti
da će takav zloćin napraviti
Bože dragi šta bi tim ljudima
pa da tako sude nedužnima...
Prekinuti igru maloj djeci
kakav krvnik treba biti,reci
krvnici su sada ovi veči
jer neće priznati ni istinu reči...
I ti možeš zločin da napraviš
ako gorki juli '95-te zaboraviš
nemoj sebi to dozvoliti
sve te žrtve ti neče oprostiti...
------------------------------------------
NEZEBORAVNI DANI...
Još uvijek je sviježe
kao da juće biješe
zli dušmani bez milosti
sve nas pobiti htješe...
Ubijaše starce.žene,djecu
i sve što im se prohtije
bez žrtve ni jedna poridica
pošteđena nije...
Sudbina je tako htjela
da ostane svjedok živi
da piše da se pamti
da se nikad NEZABORAVI...
Bože,šta im to bi
pa su nas pobili
pobiše nas zlikovci
zato što smo drukčiji bili...
----------------------------------------
PAMTI,NEZABORAVI...
Tu si tu moraš biti
moraš itrebaš s njima živiti
zbog toga pamti svjestan ostani
iz njega če zlo kad tad provriti...
Samo smo mi u prijateljstvu iskreni bili
zato smo kao žrtva završili
nedozvoli da se to ponovi
da nam se GENOCID opet dogodi...
Ako češ pamtiti
spašen češ biti
ako opet zaboraviš
kao žrtva češ da završiš...
-----------------------------------------
ŠTA SVE MAJKA MOŽE IZDRŽATI???
Ovo nije izmišljena bolna priča..ovo je istiniti događaj,sudbina jedne majke koja je u nezapamčenom dušmanskom pohodu izgubila sve što je imala na ovom dunjaluku ali ne i vjeru...
Ostala je da živi u svojoj vjeri uz nadu da če se sresti u lijepom džennetu...Nisam mogao a da nezabilježim ovu sudbinu nedužne majke...Ovo je sudbina jdne od hiljade ucvjeljenih,ranjenih majki koje su isto ili slično doživjele...
Mnoge nisu mogle izdržati tu bol,ovu namjenjenu sudbinu,otišle su i one za svojim najmilijim,preselile su na vječni svijet a nisu možda ni dočekale da saznaju šta se zbilo sa njihovim najdražim...
A dosta je onih koje strpljivo podnose i Bogu šučuraju da izdrže dok i njima nedođe kraj na ovom svijetu...Ovo je primjer šta sve jadni insan može izdržati ,šta ga sve može pogoditit s čim se sve može boriti a i da svjestan toga nije...
***
ZAR MOŽE MAJKA TOLIKO HRABRA BITI
ZAR MOŽE IKADA PRESTATI SUZE LITI
ZAR MOŽE TOLIKO SABURITI
ZAR MOŽE SVU TU BOL U SEBI SKRITI...
***
CJELI SVIJET TREBA DA TI SE DIVI MATI
NA SVIJETU NIKO TOLIKO NE PATI
SVE TO HRABRO NOSIŠ U SEBI
VJEČNO PRIZNANJE PRIPADA TEBI...
***
PRVO JOJ UBIŠE NJENU JEDINICU
NAJVIŠE JOJ BILA PRIRASLA SRCU
SRCE JOJ NAZOR NIJE MOGLO PUČI
OSTA U ŽIVOTU DA SE I SAD MUČI...
***
UBRZO JOJ I BEBA PRESELI
KOJU JE RODILA DA JE OBVESELI
VOLJU ZA ŽIVOTOM JOJ DADOŠE NJENA DVA SINA
I MUŽ VRIJEDNI,ŠTO BJEŠE KO PLANINA...
***
MISLILA JE MATI DA GORE NEMOŽE BITI
NI USNUTI NIJE MOGLA ŠTA ČE SE DOGODITI
NADA ZA ŽIVOTOM NOVA SE BUDILA
MAJKA SVOG STARIJEG SINA JE OŽENILA...
***
JADNOJ MAJCI JE KRATKO RADOST TRAJALA
DO JULA '95-te KAD JE DUŠMANSKA OFANZIVA POČELA
MUŽA I SVOJA DVA SINA POSLJEDNJI PUT ISPRATI
DA IDU KROZ ŠUMU U NADI DA ČE PREŽIVJETI...
***
DUŠMANSKI NAUM JE TEŽAK BIO
MNOGE MAJKE JE U BOLU OSTAVIO
OVA JADNA MAJKA NIJE MOGLA ZAMISLITI
DA ČE NJENA TUGA JOŠ SE PROŠIRITI...
***
DAN ZA DANOM VRIJEME JE PROLAZILO
MAJČINIH VOLJENIH BIČA NIJE BILO
TAKO EVO I GODINE PROĐOŠE
AL NJEN MUŽ I SINOVI NE DOĐOŠE...
***
NJIMA KAO I HILJADAMA DRUGIH DUŠMANIN PRESUDI
JEL MOGUČE OSTATI U PAMETI DE ISKREN BUDI
HRABRA MAJKA VELIKU SNAGU IMA
TO NEK BUDE PRIMJER SVIMA PREŽIVJELIMA...
***
TAKO UCVJELJENA BOL DUBOKO NOSI U SEBI
TO MNOGI IZDRŽALI NEBI
NEMOŽEŠ JE VIDJET DA SE NEKOM JADA
SUSRET U DŽENNETU S NAJDRAŽIM TO JE NJENA NADA...
***
DOBILA JE MAJKA I UNUKA SVOGA
VOLJA ZA ŽIVOTOM JE OBUZE ZBOG ZOGA
NE ZNAJUČI DA ČE I TO KRATKO BITI
DA ČE UNUK S SNAHOM U AMERICI NASTAVITI ŽIVITI...
***
MORALA JE MAJKA I TO IZDRŽATI
DA SE SNAHA UDA I S UNUKOM DALEKO NASTAVI ŽIVITI
TO JE BILO KAO SO NA DOSADAŠNJE RANE
USPJELA JE I TE PREŽIVJETI DANE...
***
NIJE POSUSTALA NITI SE PREDALA
VAČ PONOSNO ŽIVI JER ZA OVU ZEMLJU NAJ DRAŽE JE DALA
TO JE PRAVA MATI MAJKA MUSLIMANKA
OVAKVU NOŽE RODIT SAMO PRAVA MAJKA...
***
SVE JE OD ALLAHA TAKO MAJKA VELI
PA I JA DA ŽIVIM U BOLI ŽIVOT CJELI
KAO MAJKA PRAVA ČESTIT ŽIVOT ŽIVI
ZA SVOJU SUDBINU NIOKOGA NE KRIVI...
***
UZDA SE U RABBA DA JOJ SNAGU DA
DA PRONAĐE I UKOPA MUŽA IJOŠ JEDNOG SINA
STARIJEG JE SINA MAJKA NAŠLA I UKOPALA
TU ĐENAZU JE TEŠKO IZDRŽALA...
***
IZDRŽAČE MAJKA SVE NA OVOM SVOJETU
JER NADA SE NAGRADI-SUSRETU U LIJEPOM DŽENNETU
ZATO MILA MAJKO TI PONOSNA BUDI
A ALLAH ČE DUŠMANU PRAVO DA PRESUDI...
***
--------------------------------------------------------------
...Na samom početku rata.Vračao sam se kući kada me iznenadila jaka eksplozija granata i fijuk gelera.Tada nisam znao šta je granata,šta su to geleri pa tako nisam ni imao veliki osječaj straha,nisam zalijegao al sreča nije me pogodila.Poslije me obuze veliki strah jer tek kad je prošlo shvatio sam šta se moglo dogoditi.To je moj prvi dodir i osječaj dušmanske namjere,da nas pobiju bez imalo milosti.To je za mene bio početak rata...
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
...Krajem'92 su prve granate pale u moju ulicu.Moju kuču su pogodile tri granate tako da je kuća ostala sva izrašetana,mi smo srečom prije pripremili sklonište u kojem smo se i skrili.U tom granatiranju je pogođen i moj cuko zvani Bobi.Babo ga odgoio kao štene,naućio ga da bude jedan od najboljih lovačkih pasa u našoj sredini.Mnogo mi ga bilo žao zbog rana koje je zadobio od dušmanskih granata.Nakon sadam dana cvileći je došao na prag kuće i lipsao.Nije mogao preživjeti rane gelera koje su ga izrašetale...
--------------------------------------
...Srbo četnička ofanziva '93je uzrokovala da u okolini Srebrenice mnoga mjesta budu napuštena ostavljena.Tako sam i ja sa porodicom 23 marta '93 izašao iz svoje kuće i nikada se u nju nisam vratio.Taj odlazak,taj posljednji pogled govorio mi je da više povratka nema.Tako je i bilo.Sve je spaljeno.Dugo je trebalo da shvatim da više svoju kuću nemam.Teško je bilo shvatiti da postoji neko ko je spreman na to,da ti uništi sve što si imao...
---------------------------------------
...Glad je stezala sve više,narod je ostajao bez osnovnih namjernica za život.Nisam mogao vjerovati da će spas od gladi stići iz neba,niko to nije mogao vjerovati,al eto dogodilo se.Bila je to '93 kada su prvi avioni nadletili iznad Srebrenice i izbacili palete s padobranom koje su bile pune hrane,spasa za izgladnjeli narod opkoljenog grada.Velika je to pomoć bila,mnoge je ostavila u životu.Dobro se sječam,svake noći smo palili baklje,ložili vatru u okolini grada to su bili ujedno i orijentiri za avione koji su nadlijetali i izbacivali ogromne terete hrane.Velika je borba bila ko će nakupiti više paketa.Cijele porodice su izlazile na doćek aviona kako bi što više hrane nakupili.Više puta smo čekali na pogrešnoj lokaciji.Ako bi bio udaljen 200-300 metara od mjesta izbacivanja hrane nebi uspio zateći niti jedan paketić hrane,sve bi narod razgrabio.Znalo se dešavati da jaći otmu od slabih i td. Bilo je to ludo,zabavno i nezaboravno al od velike pomoći mnogima...
------------------------------------
...Glad '94;'95 je svakodnevno sve više uzimala maha.Ljudi su bili prisiljeni ići,snalaziti se,tražiti hljeba za svoju porodicu.Neki su nešto pravili,šili itd pa mjenjali za hranu al mnogi su prosili.USrebrenici se nije imalo gdje više ni naći kupiti,isprositi hrana pa su ljudi odlazili u udaljenu Žepu.Žepa je bila u tom vremenu spas za mnoge.Put do Žepe nije bio lagan,poren dužine i težine puta često se dešavale zasjede.Četnici su saznali za taj odlazak i često su pripremali zasjede gdje su ljudi gubili živote.Al ništa čovjeka nije moglo sprijećiti da ode i obezbjedi sebi i svojoj porodici hranu.Sjećam se i moj babo je dva puta bio prisiljen na taj put.Drugi put hranu koju je donio nismo ni pojeli.Četnićka ofanziva na Srebrenicu uništi sve pa i to brašno za koje se moj bano namućio da bi nas nahranio.Na hiljade je slučajeva bilo prisiljeno na taj put.Kako da se nesječam.Moj babo i mnogi nisu preživili pa da osjete blagodat koju sada uživamo a mnogi su zaboravili da se to i dešavalo vjerovatno se i nesjećaju nikada...
-------------------------------------
...Odluka je donešena,nemože se više braniti grad,mora se u proboj poći.Bio sam igrom slućaja prisutan postrojavanju u kutliča rijeci u noći 10 na 11 juli.Iznešene su predpostavke oko napuštanja grada i proboja do slobodne teritorije..Nemogu se sjetiti ko je izvršio postrojavanje vojske i koliko je sve bilo prisutnih,bilo je mnogo vojske,al se sjećam da je rećeno ako želite u proboj treba da budemo svjesni da neće nimalo biti lahko,po statistikama postoji mogućnost da samo trećina pređe,uspije.Iako sam bio mlad al me taj podatak uzdrmao,uplašio,osjetio sam strah od napuštanja grada.iako su četnici nadirali sa svih strana.al opet nisam mogao upotpunosti vjerovati tim podacima.Sutradan kada se krenulo prema šušnjarima uz kutlića rijeku naumpali su mi ti vojni statistićki podaci oko proboja..pomosli u sebi bože ko li će se živ isčupati...utome naletiše nato avioni izbaciše par bombi negdje nigdi radost kratko traja jer više ih nije bilo đaba smo ih isčekivali.moralo se dalje..sada kad se sjetim shvatim da su tu noć 10 jula iznešeni statistićki podaci u slućaju proboja pokazali da je to tako jer iz opkoljene Srebrenice se izvukla samo trečina sposobog stanovništva...
--------------------------------------------
...Nemogu se sjetiti koji je tačno bio dan,možda 12 ili 13 juli,sječam se te zasjede u blizine potoćića.Najednom je poćelo pucati sa svih strana,nisam znao kuda bježati,mrtvi,ranjeni su već ležali sve se desilo brzinski i utihnu,nigdje nikog od napadaća a ranjeni i mrtvi na sve strane.Prelazeći preko gomile ranjeni mrtvi gledam gdje ću vidjeti nekog moga.Prepozna samo jednog prijatelja kojeg je detonacija razbila morao sam mu pomoći da nastavi put i svi drugi su nekog nosili.Idući 200-300 metara ugleda oca i brata,živi ćitavi,suze radosnice su mi oblile obraze a i kod oca sam prvi put u životu vidio kako suze teku niz lice i oni se mnogo obradovali jer sam preživio tu zasjedu.Samo smo se pozdravili i poželili jedni drugia sreću,nastavili smo put svako sa svojom grupom,po dogovoru.Teško mi je se tih trenutaka sječati al ih nikada neću zaboraviti,to je bio posljednji pozdrav i pogled u očevo lice...
-----------------------------------------------
Cjelom svijetu ste poznati
hej šehidi podrinjski
mi smo na vas ponosni
jer ste naši najmili...
Zbog tog što ste drukčiji bili
živote ste izgubili
dušmani su zli bili
sve nesrbe su pobili...
Svoju krv ste prolili
s šehadetom ste otišli
no ipak ste uspjeli
slobodu nam donijeli...
Svi šehidi podrinja
u našim ste srcima
rado vas se sjećamo
svakodnevnim dovama...
Davno to bješe voljeni oče
a tebe još nama nema
ko juće da je bio taj rastanak
sjećam se svakog trena...
Sjećam se i svog voljenog brata
nema ga godinama da otvori vrata
neznam dal će ikada doći
dal će naše srce izdržati moći...
nema te babo nema te brate
naša srca za vama mnogo pate
srca nam pate srca nas bole
al nikad neće prestat da vas vole...
želim da znaju dušmani svi
koji su nas i rastavili
babo i brate za nas ste uvijek živi
i nikad nećete biti zaboravljeni...
Nezaboravimo 11-ti juli
taj krvavi dan iz 95-te
kad dušmanin nije birao
dal zaklati čovjeka il dijete...
nezaboravi te mućne dane
dolazite na tužnu godišnjicu
vidite tu gorku istinu
gdje zloćinac nije gledao
dal silovati staricu il maloljetnicu...
nikad nezaboravi taj juli
iz neponovljive 95-te
kada je krvnik ubijao
u trudnici nerođeno dijete...
pamti nikad NEZABORAVI juli 95-te
pamti da se ne ponovi
pamti zbog svakog nevinog ćovjeka i dijeta
pamti jer katilima pamćenje mnogo smeta...
Zar možeš čovječe nijem biti
zar možeš ovo zaboraviti
iz cijelog svijeta ljudi su tu
da se uvjere u istinu...
Poruka naša je da pamtimo
ne da se svetimo već da nezaboravimo
kad vidiš ovaj grad nemožeš nijem biti
kad se uvjeriš u istinu nemožeš zaboraviti...
Evo i ja sam opet došao
da se posjetim da nebi zaboravijo
da vratim sjećanje iz krvave historije
da osvježim pamćenje svoje...
| << 07/2010 >> | ||||||
| ned | pon | uto | sri | cet | pet | sub | 01 | 02 | 03 |
| 04 | 05 | 06 | 07 | 08 | 09 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
